Memories... by Maiya

Ok, stvarno sam sluzbeno prolupala. Stvari definitivno ne idu nabolje. Dva dana sam super, a vec iduci doslovce umirem iznutra. I ne znam kako to promijeniti. Kako naprijed kao da nista nije bilo?

Pitate se o cemu ja to? Pa, pisala prije dva mjeseca da me On uzasno povrijedio, da sam saznala da mi je ucinio nesto sto me slomilo. Da, bilo je to davno, prije godinu dana, ali to mi nista ne mijenja na stvari. Vec tada je nasa veza bila jednako ozbiljna kao danas. Tada smo bili vec godinu i nekoliko mjeseci u vezi.

Ne, nije ono sto mislite. Nije me prevario. Ovdje ne mogu uopce ni napisati sto se tocno dogodilo, jer previse poznanika ovo cita. No ucinio je nesto slicno, nesto gotovo nalik tome. Meni ravno tome. Zamislite da nekog volite bezgranicno, da smatrate da je vasa druga polovica? Vjerovala sam mu neopisivo. Svi su smatrali da smo savrsen par. Obozavala sam ga, sve mi se vrtilo oko njega. I mislila sam da on osjeca isto.

A onda sam saznala da se pred godinu dana odvijalo nesto sto nikad, ama bas nikad ne bih pomislila da bi on mogao napraviti. Kada razmisljam o tome, i kada mi on o tome prica i pokusava mi objasniti, u biti se osjecam jos gore. Jer kada ga slusam sto je radio, te kako i zasto, imam osjecaj da to nije osoba koju poznajem.

Jer osoba koja je to ucinila, djeluje kao hladni i bezobrazni gad. Radio mi je iza leda, napravio me budalom pred svima. Nije ni pomisljao na to da ce me povrijediti. Nije me fizicki prevario, ali po svemu sudeci, u to je doba to zaista i zelio. Kaze da me je volio. Kako je onda mogao ni ne pomisliti na mene? Kako je mogao pozeljeti ikoga drugog? Neku drugu staviti ispred mene? Ono sto najvise boli jest cinjenica da je on, iako se nije desilo, zaista ZELIO prevariti me u tom momentu. I bez ijedne pomisli o meni, iako sam mu navodno uvijek faljela (on je preko tjedna u drugom gradu), on je pomisljao na to da ode do nje, koja mu je jos dalje nego ja. Sve se nije desilo samo zato sto izgleda ona nije htjela.

Kako da se covjek osjeca? Kako? Ok, reci cete, ipak se nije nista dogodilo. I to je bilo davno. I on se pokajao. I danas to vise ne bi ponovio. Da, sve to on govori. Govori da me voli iznad svega i da je shvatio kolika je budala bio i sto je mogao napraviti.

Ali ja i dalje ne mogu. Oprostila sam mu, dala novu sansu. Nekad je sve ok, kao i ranije. Predivno nam je. Ali vec drugi dan imam viziju njega i nje u glavi i sve se raspada. Njegove bezobzirne lazi i cinjenica da nije ni razmisljao o meni daju mi novu sliku u glavi. Govore mi: "Pogledaj, s takvom si osobom." I tu sve nestaje. Nestaje svaka njegova vrlina, sve ono lijepo sto imamo. Vidim samo mane.

Ne mogu si pomoci. Ne znam kako dalje.

Evo konacno i mene. Iskreno, nisam imala suvise volje pisati blog u zadnje vrijeme. Ne dogada mi se nista specijalno, ali u meni je pravi kosmar. Dani lete tako brzo, vrtoglavo. Da mi je netko rekao da ce tako brzo doci moja 21. godina... a i ona vec lagano prolazi, iz dana u dan. Ove cu godine diplomirati. Necu upisati magisterij, jer mi ga moji trenutno nikako ne mogu platiti. Definitivno je, moram traziti posao cim diplomiram. Magisterij cu upisati jednog dana, ako cu si ga moci sama platiti. I tako, nalazim se pred toliko odluka, pred toliko promjena. Jos samo nekoliko mjeseci muke, jos samo nekoliko ispita i zavrsni rad. I sve ce biti gotovo. A tada selim u Zagreb, k njemu. Idemo zajedno na stan, i ja trazim posao. Koliko sam samo cekala taj dan... a sada sam pak sasvim zbunjena i uplasena.


Je li moguce ne osjecati se spremnom za posao i svijet odraslih? Da, ja zarko zelim biti s njim svaki dan, i ne bojim se zajednickog zivota. I da, svakako zelim zaradivati. No preda mnom je toliko strahova... tek sad shvacam koliko ce se sve promijeniti. Jesam li ja spremna za to? Kao prvo, kako cu uopce i gdje naci posao? Bojim se svega... bojim se da cu mjesecima traziti, i vikendima porazeno dolaziti kuci, iznova odgovarajuci na pitanja da jos nisam nasla posao. A kada ga nadem, kakvom cu se pokazati? Sto ako ispadnem glupa, sto ako nesto zabrljam? Uzasno sam nesigurna u sebe. A on i ja? Hocu li ga razocarati kada ce sa mnom poceti provoditi svaki dan? Zaboga, on je tradicionalan, obiteljski tip. A ja niti sam neka narocita kuharica i domacica, niti sam ikada ranije uopce ista kuhala bez tude pomoci.

Jesam li ja spremna za sve ovo sto dolazi? Jesam li ja odrasla? Pobogu, ja sam obicno djevojce, barem se tako osjecam... nisam se nista promijenila od srednje skole. Djevojce koje jos uvijek obozava dane provoditi placuci na romanticne filmove, ili citajuci djecje knjige. Ja jos uvijek volim Harry Pottera, i skupljam secere iz kafica. Jos uvijek nisam bacila svoje barbike, koliko god to sramotno zvucalo za jednu osobu koja je na zavrsetku fakulteta. Ja sam, dobivsi ADSL, skinula svih 7 sezona Buffy ubojice vampira, i gledam svaki dan po nekoliko epizoda. Jesam li ja netko ODRASTAO?? Vrhunac mog posla kod kuce je pranje suda ili pospremanje sobe. Jos uvijek sam pomalo lijena, kampanjac koji uci nekoliko dana prije ispita. Netko tko toliko cesto sanjari i otplovi u svijet maste.

Jesam li ja netko tko je spreman za samostalan, zajednicki zivot, daleko od roditelja? Jesam li ja netko tko bi trebao traziti posao poduzetnika?!

Najradije bih prespavala nekoliko godina. Ne, imam bolju ideju. Da mi je barem opet 16.

Neko sam vrijeme izbivala s bloga, no s opravdanim razlogom. Napokon sam, nakon tolikih godina, ostvarila svoju veliku zelju- otisla k sestricni u Beograd. Vec godinama raspravljam s njom o tome, no nikako da se odlucim, da skupim snage, hrabrosti, a ujedno i novaca. Uz to, kada sam bila mlađa, znala sam da me moji ne bi pustili samu. A vec sam odavno odustala od rasprave s mojim roditeljima, vec sam se odavno pomirila s tim da moji vjerojatno nikada nece otici onamo. Ondje je tatin rodeni brat, kojeg nije vidio od 1991. Sto to stoji izmedu njih a da se dosad nikako nismu mogli posjetiti, to mi nikada nije bilo jasno. Beograd nije tako daleko, a ratno vrijeme je proslo- svaki dan iz Zagreba prometuje nekoliko direktnih vlakova i autobusa za Boegrad. I ja sam jednostavno odlucila da vise ne zelim cekati na moje roditelje.

Prosle subote jednostavno sam spakirala stvari i otisla na vlak. Moji su se pomalo sokirali, jer vjerojatno nisu vjerovali da cu to zaista napraviti. Kada su vidjeli da sam odlucna, mogli su samo zasutjeti i dati mi nesto novca. Na kraju sam vidjela nemir u tatinim ocima, znala sam da i on zeli ici. No isto tako... znala sam da ponovno nece otici. U vlaku sam dugo razmisljala o tome. Kcer njegova brata, dakle moja sestricna, je osoba s kojom osjecam neopisivu bliskost. Vec godinama si saljemo duga pisma, fotografije, te komuniciramo telefonski ili preko interneta. Znamo gotovo sve jedna o drugoj, i godinama nam je ogromna zelja da se ponovno vidimo. Ona je tri godine starija od mene i pomalo me se sjeca iz djetinjstva, no ja se nazalost ne sjecam nicega. Nas dvije smo neopisivo slicne osobe... krv ocito nije voda.

Inace imam poprilicno cudnu obitelj. Sa vecinom bratica i sestricni imam prakticki nikakve odnose. Dalo bi se tu o cemu pricati. Mnogi jedva razgovaraju sa mnom. Ranije me to nije diralo, no otkako sam s dragim (a svi znate koliko je njegova obitelj brojna i koliko se dobro slaze), sve vise razmisljam o tim stvarima. Shvatila sam da je obitelj jedina na koju mozes racunati u nekim trenucima. Svaki put se iznova fasciniram odnosu mog dragog sa svojom bracom. Ja imam samo jednog brata, a nazalost on i ja imamo komunikaciju svedenu na minimum. Nesto se u meni, zahvaljujuci dragom, zaista promijenilo. Konacno sam odlucila raditi na odnosima s obitelji. Mozda su stvari s nekima zaista nepopravljive, no zelim pokusati. Za pocetak sam ucinila pravu stvar- otisla Ranki, jedinoj mojoj sestricni s kojom imam odlican odnos, a nazalost zivi u drugoj zemlji. Vec je udana, ima jednogodisnjeg sina. Toliko sam toga propustila.

Moram priznati, pomalo sam se bojala. Prvi put sam putovala sama nekamo. I to u Srbiju, nama ne toliko prijateljsku zemlju. No jako sam se ugodno iznenadila. Iako sam strepila cim smo presli granicu, vec uskoro je nekoliko mladica, koji su netom usli u vlak, zapocelo razgovor sa mnom. I bili su jako ljubazni, zanimalo iz je dosta toga o Hrvatskoj. Na kraju su mi poklonili karticu jednog njihovog mobilnog operatera, na kojoj je bilo nesto novca, kako bih mogla slati poruke jako jeftinu (inace mi u roamingu uzima oko 6 kn za poruku.) A kada smo usli u Beograd, u grad koji vec godinama doslovce sanjam, mogla sam samo promatrati sirom otvorenih ociju. Bila sam prepuna dojmova.




Ranka, njen muz i maleni sin, docekali su me na stanici. Zagrljaji, suze... gomila emocija. U slicnom je tonu protekao citav moj posjet. Nismo gubili ni minute, zeljeli smo maksimalno iskoristiti vrijeme. Ranka i ja nismo prestajale pricati, zeljele smo si reci toliko toga. A ja sam se naprosto zaljubila u njenog malenog sina, meni najslade stvorenje na svijetu. Neprestano sam ga grlila i ljubila. Dani su prosli prebrzo. Jedan citav dan otisli smo do njenih roditelja, mog strica i strine. Ponovno suze, smijeh, milijun pitanja. Nisam zeljela pitati zbog cega sve ove godine nisu dosli u Hrvatsku, jer na isto pitanje mi nikada ni moj tata nije odgovorio. Ocito postoji nesto sto Ranka i ja ne znamo, ali ne gubimo nadu da cemo situaciju kad tad promijeniti. Sve u svemu, moj posjet obilovao je emocijama. Nesto toliko intenzivno vec dugo nisam dozivjela. Tesko je opisati osjecaj kada zagrlis rodenog brata tvog oca, kojeg se niti ne sjecas. Samo jedno znam- vise necu dozvoliti da produ tolike godine a da se ne vidimo.

A Beograd? necu ovdje pisati putopise, jer sumnjam da bi to itko i procitao. Ako ikoga zanima grad, neka pogleda ovdje: Beograd. Uglavnom, u Beogradu zaista imate sto za vidjeti. Grad podsjeca da mnoge druge svjetske metropole, posebno u centru grada, gdje je vjecito zivo, sve je krcato ljudima i automobilima, te brojnim prodavaonicama (u kojima je sve jeftinije nego kod nas, primjerice kutiju cigareta cete platiti cak duplo jeftinije). Grad ima neku svoju karizmu, neki sarm, neki poseban duh. No ipak, vidi se da je dosta siromasnije nego kod nas. Znatno je vise siromasnih, da ne pricam o tome da u gotovo samom centru grada postoji pravo romsko naselje, izgradeno na smetlistu, a kucice su takoder nastale od smeca, kartona i slicnog- djeluju kao da ce se svaki cas prevrnuti. Nije rijetkost da koje od te djece zavrsi pod kotacima automobila proseci, jer djeca trce za njima trazeci koji dinar.

Ono sto mi se kod grada ne svida, jesto to da je podosta prljav, tj. znatno je vise smeca na ulicama nego kod nas. No ipak, ako dodete u Beograd, necete pozaliti. Zaista imate sto za vidjeti, pocevsi od kulturnih i povijesnih znamenitosti. Isto tako, necete pozaliti ako probate nesto od njihove hrane- ja nigdje u zivotu nisam jela finiji rostilj niti burek. Isto tako, grad ima jako dobar nocni zivot- cak i preko tjedna, izlasci su fantasticni. Isto tako, ne bojte se da ce ljudi biti neprijateljski raspolozeni prema vama kada cuju naglasak- jasno, svugdje ima nacionalista, ali ja zaista nisam dozivjela niti jedno negativno iskustvo. Svi su bili jako ljubazni prema meni. No, ako ne znate cirilicu, mogli biste imati problema- vecinom su svi natpisi na cirilici.




Uglavnom, ovo je bilo najljepse iskustvo u mom zivotu. Ne samo zato sto sam vidjela Beograd, vec zbog ostalih stvari koje sam na tom putu shvatila i dozivjela. Nadam se da cu vec uskoro ponovno vidjeti Ranku i ostatak obitelji, podno hrama svetog Save.

Cuvajte svoje obitelji. Nikada ne znate sto se sve moze dogoditi... a tada ce mozda biti kasno. Ponekad je prekasno za sve sto zelimo reci.

O tome u iducem postu.